Naravno da svi osjećamo, reći ćemo, to je nešto što se podrazumijeva. Ali, da li smo stvarno u svakom trenutku svjesni onoga što osjećamo? Da li u skladu sa tim osjećanjima reagujemo? Da li nailazimo na podršku kada svoja osjećanja a time i potrebe pokažemo? Kako mi to učimo da osjećamo, koja nas to iskustva i procesi oblikuju i čine emocionalno pismenim?
Suština je da osjećanja igraju odlučujuću ulogu u našem životu. Naša su osjećanja svojevrsni putokazi, ali se u javnosti malo pažnje posvećuje vlastitim osjećanjima i komunikaciji koja se odvija unutar nas samih (intrapersonalna komunikacija). Vještinu prepoznavanja vlastitih emocija ne učimo ni u vrtiću, ni u školi a ključno je za nas, za našu percepciju, za naše mentalno zdravlje, komunikaciju sa drugim ljudima i generalno za uspjeh u životu.
Spoznaja vlastitih emocija i načini suočavanja i nošenja sa njima bitna su za svakog čovjeka. Emocije su dio nas, one su dio naše ličnosti. Emocije su naš subjektivni doživljaj na svaki pojedinačni događaj, na svaku situaciju i u skladu sa našim osjećanjima mi na njih reagujemo.
„Pravi muškarac ne plače“
Od malena nas uče da pokazivanje emocija i nije najbolja stvar koju možemo da uradimo. Društvene predrasude koje nam se još u ranom djetinjstvu nameću, vremenom mogu da postanu ozbiljna prepreka u izražavanju naših emocija a time i prepreka u ispunjavanju naših potreba.
Na primjer, „pravi muškarac” ne pokazuje svoja osjećanja. Pravi muškarac ne plače. Pravi muškarac je uvijek jak. Nameće se logičan zaključak da je muškarac koji iskaže svoja osjećanja slab! Žena, pak, može da pokaže svoje emocije. Ali ako to učini, biće etablirana kao osjetljiva! Kakva joj je vajda od pokazane emocije. Moguće je da zbog te svoje ranjivosti još javno bude izložena sramu!
Nažalost, mnogo je predrasuda i stereotipa u našem društvu koji mogu uticati na naša uvjerenja i navesti nas da reagujemo suprotno svojim osjećanjima. Društvo nas čak može navesti da u potpunosti ignorišemo i poričemo vlastite emocije i potrebe. Ako taj nametnuti model odnosa prema vlastitim emocijama usvojimo, neminovno je da ćemo imati problem jer ćemo negiranjem emocija zapravo negirati sebe. Živjećemo u totalnom neskladu između stvarnih osjećanja i očekivanog ponašanja.
Da bismo svoje emocije izražavali u skladu sa sobom i na socijalno prihvatljiv način, važno je da ovladamo vještinama prepoznavanja i upravljanja sopstvenim emocijama. Važno je da razumijemo šta osjećamo, da istražimo zašto se tako osjećamo i da razmislimo kako ta osjećanja mogu da budu interpretirana. Od važnosti je takođe da utvrdimo kakva su nas to uvjerenja dovela do tih osjećanja.
Da bismo svoje emocije izražavali u skladu sa sobom i na socijalno prihvatljiv način, važno je da ovladamo vještinama prepoznavanja i upravljanja sopstvenim emocijama.
Kada identifikujemo razloge, znaćemo i šta da sa svojim osjećanjima uradimo. Da li da utičemo na njihov intenzitet, da li da ih prevaziđemo ili da li da ih uopšte nekom saopštavamo. Naravno, nije uvijek ni nužno a ni mudro svima izražavati svoja osjećanja. Važno je znati prepoznati ih, znati da smo mi gospodari vlastitih emocija i da njima isključivao upravljamo mi a ne naše društvo.
Arete tim.
U narednim blogovima donosimo više informacija o osnovima vrstama osjećanja.