Istina je da smo odgovorni za izbore koje pravimo i greške koje činimo.
Ali, da li uvijek tako i mislimo? I da li smo zaista blagonakloni prema svojim greškama?
Generalno, naše društvo ne toleriše greške, ne smatra ih sastavnim dijelom učenja i razvoja, pa je spoznaja o vlastitim greškama često neprijatan i bolan proces gotovo za svakoga. I najčešće veoma spor. Zato je i uobičajeno da u sredini kakva je naša izbjegavamo preuzimanje odgovornosti za greške jer smo ubijeđeni da će nas one samo posramiti i naposljetku i odrediti.
Zbog straha od srama i suočavanja sa posljedicama pogrešne odluke bježimo od sopstvene odgovornosti. A uz nepodržavajuće društvo učenje odgovornosti dodatno odlažemo. Stoga ne treba da nas čudi što sve češće srećemo osobe koje pokušavaju poreći i sakriti svoje greške. Ili, što je još strašnije, pokušavaju svoje greške pripisati drugom ili za svoje loše izbore okriviti drugog.
Činjenica je da nismo u potpunosti naučili preuzeti odgovornost za svoje postupke i učiti iz njih. Izbjegavanjem preuzimanja odgovornosti za svoje izbore propuštamo sjajne prilike da učimo o sebi i svojim postupcima. Propuštamo priliku i da učimo o drugima i da razumijemo druge.
U suštini, propuštamo šansu da gradimo odgovorno ponašanje i prema sebi i prema drugima.
Naravno, izabrati i odgovarati za svoj izbor ili odluku nije lako ali jedina gora stvar od straha da ćemo donijeti pogrešnu odluku jeste ne donijeti odluku uopšte. Time ništa ne rješavamo, samo se sami sa sobom krčkamo u vakuumu neodlučnosti.
Bez sumnje, važnu odluku nije lako donijeti i to su trenuci kada se osjećamo zaista usamljeno jer odluku moramo donijeti sami. Često se prilikom donošenja odluka vodimo i pogrešnim uvjerenjima poput onih da “nikad ne smijemo pogriješiti”, “šta će neko reći ”, “pametan uči iz tuđih grešaka”. Međutim, mnogo rjeđe učimo iz tuđih grešaka koliko učimo iz vlastitih. I zato jeste važno kako se odnosimo prema svojim greškama – da li ih prigrlimo, analiziramo i sa njima rastemo ili jednostavno na njih zažmirimo i sačekamo da nam se obiju o glavu.
Ništa jasnijeg i dubljeg traga ne ostavlja u nama kao spoznaja onoga što činimo dobro i onoga što bi trebalo da unaprijedimo. Potpuno je ljudski da ponekad ne želimo da se ogledamo u ogledalu vlastitog ponašanja, ali kao što reče književnik Alexander Pope “ne treba se stidjeti priznanja da smo pogriješili jer to drugim riječima znači da smo danas pametniji nego juče”.